Priznata i poznata mostarska književnica, pisac za djecu koja već dugi niz godina svoje knjige i slikovnice dariva mostarskim mališanima i pučkoškolcima ovoga tjedna bila je gošća radija Mostarska panorama.
Upoznajte nas malo s Vama? Gdje ste rođeni i gdje ste se školovali?
Rođena sam 1973. godine u Zagrebu. Školovala sam se u Mostaru (osnovna i srednja škola te studij hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru). Na istom fakultetu sam viša asistentica na kolegiju Metodika hrvatske književnosti i trenutno sam na poslijediplomskome studiju Jezici i kulture u kontaktu, smjer kroatistika, također na Sveučilištu u Mostaru.
Recite nam nešto o novim slikovnicama?
Nedavno su u Zagrebu objavljene dvije moje nove slikovnice pod nazivom: Najveća pobjeda moga tate i Glazba morskih orgulja, a u nakladi Humanitarne udruge fra Mladen Hrkać. Slikovnice je likovno opremila akademska slikarica Ivana Galić Šantić, lekturu je uradila Ivona Baković, a urednica je Milena Jukić Bandić. Obje slikovnice su izrađene u sklopu projekta „Pomozimo zajedno obiteljima i djeci na liječenju u Zagrebu“ koje je financiralo Ministarstvo za demografiju, mlade, obitelji i socijalnu politiku Republike Hrvatske.
Kakve osjećaje s njima želite probuditi kod djece /mladih?
Svima nam je poznato da mnogi naši sugrađani odlaze na liječenje u Zagreb gdje je potrebna hospitalizacija, lijekovi, pomoć i njega druge osobe i sl. Često su djeca uključena u ovakve situacije i suočavaju se s teškim dijagnozama svojih najbliskijih. Ovim slikovnicama sam se baš s tom temom približila najmlađim čitateljima, s namjerom da suosjećaju i razumiju drugu djecu koja prolaze poteškoće kad je bolest člana obitelji u pitanju.
Što Vas je inspiriralo da ih napišete?
Pročitala sam puno pisama i poruka koje su u Udruzi fra Mladen Hrkać ostavili korisnici i to su ustvari istinita svjedočenja o svemu što su prošli na liječenju u Zagrebu. Baš te istinite riječi zahvale i potpore Udruzi fra Mladen Hrkać bile su podloga za priče koje sam napisala. Ove slikovnice se ne će prodavati, nego darivati djeci po bolnicama ili djeci korisnicima udruge.
Spomenuta udruga pomaže osobama daleko od svojih domova i njihovim obiteljima, neovisno o dobi, vrsti oboljenja, nacionalnosti, vjeroispovijesti i socio-ekonomskom statusu.
Pomoć se odnosi na smještaj s hranom, higijenskim i kućanskim potrepštinama, prijevoz te na psiho-socijalnu i duhovnu potporu. Udruga je od osnutka 2012. godine pomogla više od 5 000 osoba i započela projekt izgradnje doma fra Mladen Hrkać za privremeni smještaj i sveobuhvatnu skrb.
Gospođo Jurić, izdali ste brojne knjige i slikovnice za djecu, uvijek ste među najčitanijim autorima u Narodnoj knjižnici HNŽ-a Mostar. Vaše knjige /slikovnice se neprestano tiskaju. Kakve knjige djeca vole i zašto?
Do sada sam objavila 22 knjige i slikovnice i od toga je njih 14 darivano za djecu s posebnim potrebama ili djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Pa evo i ove posljednje dvije su također humanitarnog karaktera, kako sam već spomenula, za djecu na liječenju u Zagrebu.
Imam prekrasnu suradnju s Narodnom knjižnicom u Mostaru i u više navrata sam bila gošća na Dječjem odjelu, radila škole kreativnoga pisanja, predstavljala sve ono što sam priredila za najmlađe čitatelje. Iz svog iskustva mogu reći da taj uzrast (predškolski i niži razredi osnovne škole) vole bajke, basne, općenito priče o životinjama, koje su katkad smiješne, a katkad tužne. Posebno me raduju oni trenutci kad se maleni čitatelji užive u glavnoga lika pa sve njegove/njezine zgode i nezgode proživljavaju i postavljaju bezbroj pitanja na tu temu. Također priče moraju imati pravedan kraj, da svatko dobije ono što je zaslužio i ,naravno, da čitatelji iz svega toga izvedu neku pouku.
Je li ukus današnje djece drugačiji od njihovih vršnjaka od prije 20-tak godina?
Danas su djeca okružena računalima i mobitelima pa im je bliskije i poznatije sve što je vezano za medije i medijsku kulturu. Svi znamo da prije 20-ak godina nije bilo tako. Ako se izuzme taj utjecaj, ostalo je otprilike isto.
Čitanje je individualna stvar, i prije je bilo onih koji vole čitati i onih koji nisu niti jednu lektiru pročitali. I danas je slično, samo je puno literature dostupno preko medija.
Koliko knjiga za djecu treba biti edukativna, a koliko duhovita na njima pristupačnom jeziku i radnji?
Knjige za djecu bi trebale biti pisane da potiču maštu, da imaju dozu humora, duhovitosti, ali opet trebaju biti i edukativne i korisne pri odrastanju, odgoju i obrazovanju.
Kako graditi ljubav prema knjizi u digitalno doba? Tko je tu ključan, roditelji ili djeca?
Prvi poticaj za čitanjem djeca dobiju u obitelji od roditelja, starijih braće i sestara, djedova i bake, zatim u vrtiću gdje na njih utječu odgajateljice. Onda slijedi škola i nastavnici koji ih trebaju usmjeravati i poticati, motivirati i razvijati ljubav prema čitanju. Smatram da te navike treba razvijati od najranijih dana.
Je li neka Vaša knjiga na popisu literature?
Znam da su u tridesetak škola moje knjige za najmlađe čitatelje uvrštene u dodatnu literaturu, kao zavičajnog pisca. Prerano je govoriti o implementiranju mojih knjiga u program za lektire.
Jeste li zadovoljni knjigama koje se nalaze na popisima lektire i koliko su prilagođeni djeci i njihovoj dobi?
Smatram da su izbor lektira uradili stručni timovi profesora hrvatskoga jezika i književnosti i da su podjednako zastupljeni autori i djela iz korpusa naše i strane književnosti. Također smatram da su odabrana djela primjerena dječjem uzrastu za koji su namijenjena, ali uvijek je lijepo osvježiti taj popis s novim autorima i naslovima, za koje će se, nadam se, naći mjesta.
Neka istraživanja kažu da se u BiH malo čita. Kakva je budućnost čitanja kada je riječ o djeci?
Nisu mi poznati rezultati takvih istraživanja, ali svjesno i odgovorno tvrdim da djeca čitaju i da su izuzetno upućena u literaturu. Opet napominjem da u školama (a do sada sam posjetila oko stotinu škola u BiH) imam književne susrete s učenicima nižih razreda (od 1. do 5. razreda Osnovne škole) i da me svaki put iznenade koliko su načitani, zainteresirani i puni upita i oštroumnih komentara. Tu i tamo se poneki učenik izjasni kako ne voli čitati, ali takvi obično preferiraju matematiku, sportove, glazbu ili likovnu umjetnost. U svakom slučaju, dobro je da djecu zanimaju različite teme i različiti predmeti u nastavi.
Što bi bilo Vašom porukom čitateljima?
Bilo bi mi drago da nastave čitati, širiti svoj vokabular, razvijati svoju kreativnost, bolje i ljepše se jezično izražavati. Bez obzira kojom se strukom u životu bavili, uvijek je lijepo i korisno biti načitan i znati se dobro i precizno izraziti. Kroz različite faze života svima nama je primamljivo različito štivo. Neka svatko izabere za sebe ono što mu od ponuđene literature najviše odgovara.
Razgovarala: Ana- Marija Dedić