Je li išta ostalo od najstarijih krajolika hrvatskog slikarstva?

ZAGREB, 19. veljače 2017. (Hina) – Kako je izgledala i postoji li još uvijek prva slika krajolika kao jedan od međaša u povijesti hrvatskog slikarstva – pitanja su to koja su pokrenula knjiško putovanje do Zmajevića palače u Perastu.

S njezine terase širi se pogled na more Bokokotorskog zaljeva, ogledalno glatko, u koje su sa svih strana utonule strmine. Već sam taj pogled nudi odgovor zašto je prva slika na istočnoj obali Jadrana, koja samostalno tematizira krajolik, nastala baš ondje.

Povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj (1922.-1998.), kojeg biografi zbog stručnosti u rasvjetljavanju brojnih važnih umjetničkih autorstava u razdoblju baroka od milja zovu “Prijateljem baroka”, tvrdi da je prvi hrvatski krajolik djelo peraškog slikara Tripe Kokolje.

Kokolja i nadbiskup Zmajević

Kokolja je rođen u Perastu ravno prije 365 godina, a umro na Korčuli prije 304 godine. Jedan je od najznačajnijih kasnobaroknih slikara u Dalmaciji. Dalmacija je za njegova života, osim Dubrovnika, cjelovito pripadala Mletačkoj Republici, a danas Kokoljino djelo baštine nacionalne kulture Crne Gore i Hrvatske. Kokolja je bio prvi domaći barokni slikar koji je djelovao u domaćoj sredini. Prije njega slike su se redovito uvozile iz Mletaka.

Široj javnosti najpoznatiji je po oslikavanju zavjetne crkvice Gospe od Škrpjela. Ne radi se samo o zavjetnoj crkvici nego i o zavjetnom otočiću ispred Perasta iz 15. stoljeća. Peraštani su ga izgradili oko jedne hridi, lokalno rečeno “škrpjela”, na kojoj su našli Gospinu sliku.

Pejzaže su prije Kokolje slikali i dubrovački renesansni slikari, među kojima su najpoznatiji Nikola Božidarević i Mihajlo Hamzić, ali su kompozicijski ti pejzaži uglavnom bili “dodatak” sakralnim sadržajima koji su bili u prvom planu. Za Kokoljin povijesni korak naprijed bio je iznimno zaslužan barski nadbiskup Andrija Zmajević (1628.-1694.), koji je slikaru bio mecena i naručitelj radova.

Zmajević je bio pjesnik, duhovnik i pastir naroda na nestalnoj granici s “inovjercima”, te je, kako objašnjavaju teoretičari, uz pomoć Kokolje nastojao razviti sliku divnog Božjeg svijeta, i za duhovne potrebe, a i za osobni užitak. Kokolja ju je najprije materijalizirao sa skromnijim uspjesima, ističu povjesničari umjetnosti, no kasnije, freske na zidovima Zmajevića palače, crkve Gospe od Škrpjela i druge, svjedoče o majstorstvu dostojnu povijesnih zasluga.

Palača napuštena i propala

Zmajevića palača završena je 1664. godine. Izgrađena je dijelom kao utvrda zbog napada Osmanlija i gusara. Uz rečene freske za kojima tragamo, imala je, kažu, najveću biblioteku u Dalmaciji. U palači se okupljaju ličnosti koje su imale velik utjecaj u politici i kulturi XVII. stoljeća, ističe povjesničarka arhitekture Katarina Lisavac. Profesorica povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Saša Brajović, palači dodjeljuje naziv “locus amoenus”, što izvorno znači idealan pejzaž ili mjesto uživanja.

No, palača nije bila duga vijeka. Napuštena je najvjerojatnije 1761. godine. Stotinjak godina potom ostala je bez krova, nakon čega je počelo njezino naglo propadanje, ističe Katarina Lisavac i dodaje da je 1965. godine postala društvena imovina, a zatim vlasništvo Filološkog fakulteta iz Beograda, dok 2001. nije postala privatno vlasništvo nekog ruskog imućnika.

Što bi s freskama!? Kako su izgledale i postoje li još negdje unutar zidova palače? Hrvatski povjesničar baroka Radovan Tomić upozorava da u samoj potrazi a potom i tumačenju slika treba biti jako oprezan. Nije raspolagao ni s jednom fotografijom fresaka, pa nas je uputio na neke radove u kojima, nažalost, nije bilo ništa od onoga što smo tražili.

Što je dočekalo restauraciju?

Saša Brajović, koja se duže vremena izravno bavila Kokoljinim radovima, poslala nam je tekst o Zmajevića palači i neke njezine fotografije, uz napomenu da su stare petnaestak godina. Tada je ruina palače još bila zarasla u draču, a ostatke zidnih fresaka, kaže, prekrivala mahovina. U međuvremenu, palača je podvrgnuta restauraciji i konzervaciji, pa smo se na preporuku Saše Brajović obratili kotorskoj konzervatorici Zorici Čubrović.

Prije njezina odgovora, u ruke nam je dospio tekst kotorske konzervatorice, slikarice i restauratorice Jasminke Grgurević, napisan pred početak konzervatorskih zahvata. U njemu stoji da je Kokoljino slikarstvo čitljivo i sačuvano u velikom postotku, čak oko 60 posto.

Naše dotadašnje informacije počivale su na zapisu Krune Prijatelja od prije 35 godina, u kojem on kaže: Na zidovima i svodu lođe Zmajevića palače, zvane Biskupija, sačuvani su neznatni ostatci likova anđela i obiteljskoga grba te pejzažnih veduta Boke i Venecije. Značajni su jer predstavljaju prvu pojavu slobodnog krajolika u baroknom slikarstvu na našem primorju.

Stoga su ocjene Jasminke Grgurević zvučale ohrabrujuće. No, brzo nas je ohladio tekst Marine Knežević o rezultatima konzervacije Palače Zmajević 2005-2008., koji nam je uz nekoliko korisnih uputa dostavila Zorica Čubrović: To fresko-slikarstvo nikada nije dovoljno dokumentirano i istraženo, objašnjava Marina Knežević u svom tekstu i dodaje: “Sada kada su se stvorili uvjeti za njegovo proučavanje, najveći dio slikanog sloja je uništen”.

Čiji su krajolici?

Kakve su bile te slike, koje su motive prikazivale i na koji su ih način predstavile?  Pejzaž je prikazivao more, veliku temu baroka, koja nudi mogućnost profane i religiozne interpretacije, kao i, najvjerojatnije, šumovite predjele, smatra Saša Brajović.

Na ponovnu molbu da nam pošalje fotografije fresaka iz Zmajevića palače, Zorica Čubrović nam daje do znanja da je nismo sasvim razumjeli i sa žaljenjem odgovara da u Palači Zmajević nije sačuvano ništa od predstava krajolika. Najbolje su očuvani obiteljski grb, zmaj, lozice, svitci, itd, ali krajolik nažalost nije.

Prema starim piscima i nekim očevicima, navodno se radilo o iluzionističkim pejzažima s motivima Boke kotorske i Venecije. Mislim da su to bili neki krajolici koje je Kokolja mogao raditi prema grafičkim predlošcima iz Venecije, tvrdi Tomić. Oni mogu asocirati na neki domaći krajolik, ali u njima se ne smije tražiti nikakav konkretan krajolik, kao što se u znatno očuvanijim predstavama fresaka u Dubrovniku ne smiju tražiti i ne mogu naći konkretni motivi Lapada ili Lokruma, smatra taj ugledni povjesničar umjetnosti.

Sudeći po motivima, jasno je da slike nisu zamišljene da se vide kao pojedinačni isječci, već kao dijelovi jedinstvene iluzionističke sheme. Težilo se kreiranju osjećanja otvaranja zidova prema stvarnom svijetu oko palače, uspostavljanju dijaloga između realnosti i fikcije, objašnjava Saša Brajović.

“Naše” slike iz Venecije

U skladu s rezultatima znanstvenih istraživanja da se pastoralne teme u literaturi i slikarstvu pojavljuju istovremeno, između ostalog za vrijeme Rimskog carstva, renesanse u Veneciji, baroka u Rimu i francuskog rokokoa, mora se zaključiti da isti princip važi i u baroknom Perastu, zaključuje Saša Brajović.

Tomić, istina, priznaje da su u inozemnim slikarskim školama slike pejzaža oduvijek bile konkretne, ali to kod nas, kaže, nije slučaj. “U književnosti da, to je drugo, imali smo pastorale, Hektorović ide brodom i opisuje konkretne krajolike. Oni su pisali hrvatskim jezikom za publiku koja je čitala na hrvatskom. Ali, dok u Dalmaciji u 16. stoljeću imamo barem 30 književnika, slikara imamo tri-četiri, u najboljem slučaju. Zato je bilo je lakše otići u Veneciju pa kupiti slike i staviti ih na zid kuće. Ondje je bilo mnoštvo slikara za male i za velike novce”, tvrdi Tomić.

Kod nas se konkretan krajolik pojavljuje tek u 19. ili 20. stoljeću, sa slikarstvom realizma i ekspresionizma. Ne smije se sasvim isključiti ni ranija mogućnost, ali to bi mogla biti kombinacija realnosti i imaginacije. Ipak oni su gotovo isključivo bili prepisivanje iz grafičkih listova koji su doneseni izvana, dodaje on.

More ispred Perasta

Saša Brajović, međutim, vjeruje da se radi o “nekoj kombinacija idealnih i faktografskih elemenata na svakom pejzažu od renesanse naovamo. Zmajević je, najvjerojatnije, tražio da se u palači predstave domaći pejzaži, zaodjeveni u ruho imaginarnog”, smatra ona.

Puno stručnjaka danas se bavi onim što je „iza“ glavnog motiva slike, kako bi nam pomoglo da znamo što je na njoj. Npr. što je “iza” na autoportretima Albrechta Dürera? Ranije se obično pisalo samo “idealni pejzaž”, a sada se točno zna koji je to pejzaž. Ili, oko bilja, također. Ranije se za sliku Sandra Botticellija Primavera pisalo da je “mitsko bilje koje istovremeno lista, cvjeta i daje plodove” i da to ne može biti. “Ali to su pisali ljudi sa sjevera koji ne znaju Mediteran, niti znaju kako izgleda naranča u februaru. Ona je sve to odjednom”, objašnjava Saša Brajović i zaključuje:

Slažem se da slikarstvo često robuje gotovim rješenjima, jer se najlakše i najjeftinije dolazilo do jeftinih slikara sa zapada… Ali na jednoj slici u crkvi Gospe od Škrpjela sada vidim more ispred Perasta. Kokolja, koji je svaki dan išao barkom preko toga mora, morao je naslikati to plavo more kod Gospe od Škrpjela, a ne neko imaginarno. Ranije sam mislila da je to samo “more”, ali nakon više od 20 godina znam da je to more ispred Perasta.

Piše: Ivo Lučić

(Hina)

Odgovori