Na spomendan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 2023. u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Galeriji kraljice Katarine u Mostaru priređeno je predstavljanje monografije vlč. Bojana Ivešića, Nastanak i uporaba „navodnoga Stepinčeva pisma“ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima, koju je izdao Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo, 2023. Datum predstavljanja pada u tjednu u kojem se obilježava 25. obljetnica Stepinčeve beatifikacije, ali i točno na dan njegova dolaska u Mostar 1942., na biskupsku posvetu Petra Čule.
Ravnatelj Doma i organizator kulturne večeri, Danijel Vidović, u ovoj prigodi preuzeo je ulogu voditelja programa, te u 7.30 navečer pozdravio nazočno slušateljstvo koje je ispunilo dvoranu, a neki su ostali na nogama više od sat i pol vremena svečanosti.
Voditelj programa i organizator kulturne večeri, Danijel Vidović, u 7.30 navečer pozdravio je nazočno slušateljstvo koje je ispunilo dvoranu, a neki su ostali na nogama više od skoro sat i pol vremena svečanosti. Najavljivao je predstavljače i pjesme triju zborova koje je vodio don Dragan Filipović, regens chori iz katedrale.

Nevjerodostojno pismo i vjerodostojni dokumenti. Prvi je predstavljač bio Mario Glibić, suradnik Crkve na kamenu, koji je u svome izlaganju iznio kratak pregled postojećih verzija pisma, koje je poslužilo ne samo kao dugogodišnja propaganda protiv bl. Stepinca, nego i kao formalan dokaz tužiteljstva na njegovu suđenju pred komunističkim sudom u Zagrebu, 1946., te dokumentaciju koja se u pismu spominje.
Tri verzije pisma na talijanskom jeziku, jedna zagrebačka i dvije rimske (svaka bez zaglavlja, broja protokola, potpisa i pečata) objavljene su, po prvi put u cijelosti, u knjizi biskupa R. Perića, Nada koja ne postiđuje, 2018., s raščlambom pisama i povijesnih okolnosti njegova nastanka. Iz te analize proizlazi da nema nijednog dokaza da je nadbiskup Stepinac pisao ili sudjelovao u pisanju toga pisma papi Piju XII.; ima mnoštvo dokaza i naznaka da nadbiskup Stepinac nije pisao ili sudjelovao u pisanju toga pisma.
Međutim, biskup nije imao uvida u „krunski dokaz“ – primjerak pisma koji se nalazio u nedostupnu Tajnom arhivu u Vatikanu. Odluka pape Franje iz 2020., da se kvalificiranim istraživačima stave na raspolaganje dokumenti iz pontifikata pape Pija XII. omogućila je i to. Upravo u tomu leži glavni doprinos knjige don Bojana Ivešića – uz već poznate verzije pisma, predstaviti javnosti i onu vatikansku, te donijeti konačan dokaz da ni na toj verziji nema Stepinčeva potpisa, niti drugih elemenata službenoga dopisa.
Ako je netko i sumnjao u Stepinčevu izjavu kojom je zanijekao da je autor pisma; ako je netko još i dvojio u izjave njegova odvjetnika; ako je netko još dodatno sumnjao u istinitost izjave kojom je Sveta Stolica potvrdila da nema Stepinčeva potpisa – evo sada je iz prve ruke jasna i potvrđena neautentičnost pisma koje mu se pripisivalo, i može se i sam uvjeriti u Vatikanskom apostolskom arhivu.
U pismu je riječ o dramatičnu apelu na Svetog Oca, napisanu u Stepinčevo ime, u kojem se moli zaštita u nastojanjima za opstanak Katoličke Crkve na istočnoj strani Jadrana. Autor ili autori pružaju svojevrsnu analizu pravoslavlja i političke uloge svetosavlja u vremenu sve do Drugoga svjetskog rata, s posebnim naglaskom na ideju srpske teritorijalne ekspanzije.
Pismo zaključuje upozorenjem na ozbiljne posljedice u slučaju pobjede svetosavske ideje, predviđajući uništenje katoličanstva na sjeverozapadnom Balkanu, posebice u Hrvatskoj. Autori zaključuju zabrinutošću da bi takva pobjeda dovela do općeg uništenja katoličkog pučanstva na tim područjima, s potencijalnim širenjem posljedica izvan granica Hrvatske.
Osim samoga pisma, novost knjige vlč. Ivešića jesu referencijalni dokumenti. U pismu se navodi čak 45 takvih dokumenata, a vlč. Ivešić u knjizi je objavio njih ukupno 28. Među njima su i dokumenti koji prikazuju stradanja na području Hercegovine: u Sovićima kod Gruda, u Klepcima, u Ostrošcu kod Jablanice, itd. Za razliku od neautentična, navodno Stepinčeva pisma, ovdje je riječ o izvornim, potpisanim i arhiviranim dokumentima, koji bi, da je pravde, poslužili kao sudski dokaz.
Zaključak. Vrijedno, važno, potrebno i preporučljivo djelo koje osvjetljuje temu koja je desetljećima služila za širenje poluinformacija i pravih neistina.

Sveta Stolica i Stepinčevo suđenje. Moderator večeri zahvalio je Glibiću, a najavio biskupa u miru Ratka Perića s izlaganjem Sveta Stolica i Stepinčevo suđenje 1946. Stepinac je dva putu bio u istražnom pritvoru: od 15. svibnja do 3. lipnja 1945., gdje mu se nije našla nikakva krivica, pa je već 4. lipnja imao susret s maršalom Titom u Zagrebu. Budući da je Tito tražio da ne dolazi u Beograd za nuncija Talijan, Sveta Stolica našla je Amerikanca Patricka Hurleya, biskupa s Floride, koji je kao regens – voditelj Nuncijature proveo tri godine od siječnja 1946. do jeseni 1949. U godini 1946. iz svih susreta i s Titom i s državnim vlastima odjekivao je samo jedan refren: neka se Stepinac makne s nadbiskupske stolice u Zagreba. Stepincu nije padalo na pamet da napušta svoga naroda, a iza njega je čvrsto stajala Sveta Stolica. To je razlog da je Tito naredio suđenje Stepincu, koji je uhićen 18. rujna 1946. i drugi put stavljen u pritvor. Proces je otvoren 28. rujna, optužnica pročitana 30., a famozno pismo od 18. svibnja 1943. spomenuto je 2. listopada 1946. Regens Hurley pratio je svakoga dana suđenje i brzojavno šifrirano izvješćivao Svetu Stolicu i sugerirao što bi trebalo učiniti. Dne 8. listopada Državno je tajništvo javilo Nunciju da ima nekih listova koji nemaju ni zaglavlja ni potpisa ni pečata i posve odudaraju od pisama nadbiskupa Stepinca Svetoj Stolici. Odvjetnik Politeo u svojoj obrani naveo je čak 14 dokaza da je pismo neautentično i nema nikakve veze sa Stepincem. Unatoč svemu Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora i pet daljnjih godina gubitka „političkih i građanskih prava“. Biskup je sažeo u čemu je novost Ivešićeve knjige:
– Otkrio je i objavio vatikansku verziju pisma od 18. svibnja ’43. koje je pripisano Stepincu. Dokazao je i potvrdio da sporno pismo nije Stepinčevo.
– Ivešić smatra da je pismo pisano u Zagrebu i da pismotvorca treba tražiti među svećenicima i laicima. Isto tako naslućuje da je netko iz Ministarstva vanjskih poslova pismo poslao ili donio u Vatikan, gdje je protokolirano 20. lipnja 1943. Zašto je to učinjeno mimo Stepinca, nije jasno.
– Vlč. Ivešić prvi je povezao i usporedio dokumentaciju iz Vatikana i iz Zavoda sv. Jeronima, neke dokumente iz Vatikana marljivo prepisao, a ostalo skenirao iz Draganovićeve kutije, transkribirao i objavio u izvorniku i prijevodu, oko 30 dokumenata.
Kako se došlo do pisma? Na kraju Ivešić je izložio put pronalaska pisma, njegovu prouku i način kako je došao do ovih rezultata.
Na kraju mr. Ivešić izložio je kako je pronašao pismo, kako ga je proučavao i došao do ovih rezultata. Smatra da je pukim nesporazumom došlo do slanja pisma u Vatikan, vjerojatno ga je knez Erwin Lobkowicz, Papin komornik, donio i predao, a kada su službenici vidjeli da nema nikakva potpisa ni pečata odložili su ga u posve drugu kutiju i nisu mu posvetili nikakve pozornosti.
Večer su glazbeno obogatile tri skupine pod vodstvom mo. don Dragana Filipovića – muška klapa Amo ća, ženska klapa Narenta, te ženski zbor Glazbene škole Ivana pl. Zajca. Izvedene su dvije Filipovićeve skladbe posvećene bl. Stepincu, te marijanska skladba Ljiljane bijeli, koju je Blaženik osobito volio.