PJESME BEZ REDA (245) Luis Cernuda (1902-1963)

 

KAD BI ČOVJEK

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti,

Kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena,
istina bila uzdignuta u središtu,

Kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe, koje se ne zove
slava, sreća ili ambicija, nego ljubav ili želja,

Ja bih konačno bio onaj, kako sam zamišljao,
onaj, što svojim jezikom, svojim očima, svojim
rukama objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu, svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome, čije ime
ne mogu čuti bez uzbuđenja, zbog koga
zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,

A moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajući te,
ne bih umro, jer nisam živio.

***

NE ŽELIM VRATITI

Ne želim vratiti tužni duh
na mjesta koja je plač moj obišao,
drhtati sakriven medu živim tjelesima
kakav sam i sam bio.

Ne želim sjećati se
sretna trenutka u nevoljama,
radost i tuga – sve je isto
sve je tužno kada se vraća.

Još me prati kao svjetlost daleka
ona sudbina, dijete
one mile mladenačke oči,
ona stara rana.

Ne bih htio da se vratim –
radije još više umrijeti,
iščupati sjenu,
zaboraviti zaborav!

(Sa španjolskog preveo Jordan Jelić)

Odgovori