Prema svjedočenjima fra Brune Raspudića i fra Ive Sivrića, fra Ante Majić je u skupini od nekoliko stotina svećenika, redovnika, bogoslova… vraćen s Bleiburga. Bili su zatvoreni u skučeni podrum u Savskoj u Zagrebu. Neki od njih prepoznali su stražare iz svoga kraja te preko njih u grad poslali vijest o svome utamničenju i skorašnjem smaknuću. Grad je počeo o svemu brujati i to je jugokomuniste smelo u njihovom naumu da ih neopazice smaknu. Nastavili su podnositi tamničke muke. Hrana je bila jadna, smještaj još jadniji tako da su bili nagurani toliko da ne samo da nisu mogli prirodno ležati nego ni sjediti. Fra Ante Majić nažalost nije dočekao slobodu. S još dvojicom danima je proboravio na nekoj bačvi. Zbog svih podnesenih muka obolio je od meningitisa, premješten u bolnicu Sestara milosrdnica i tu je umro 6. kolovoza 1945.
U svim dosadašnjim bilješkama ostalo je samo zapisano da je pokopan negdje na Mirogoju. No, dugotrajni napori ipak su na kraju urodili plodom, i to baš na Sv. Paškala, 17. svibnja, zaštitnika fra Antine rodne župe Vitina. Samo u nekoj bilješci groblja na Mirogoju ostalo je zapisano da je pokopan u grobnicu franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu. Međutim, na samoj grobnici nema njegova imena niti je do sada otkriven neki zapis u franjevačkim ljetopisima ili nekom drugom dokumentu. Po svemu sudeći radi se o tome da je neka dobra duša omogućila ovaj pokop, zapisala to u dokumente groblja Mirogoj, ali zbog jugokomunističkog zlosilja rekla franjevcima da o svemu šute. Inače bi zbog toga bili žestoko kažnjeni, a fra Antini posmrtni ostatci završili bi tko zna gdje.
Zbog ratnih neprilika fra Ante je morao napustiti bogosloviju u Mostaru te se nakon toga upisivati na franjevačku bogosloviju u Sarajevu, a ubrzo izgleda i na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Tu je dočekao kraj rata i povlačenje na Zapad. Umro je u 23. godini života pred samu svoju sv. mladu misu. Počivao u miru Božjem!