U katedralnoj dvorani Marije Majke Crkve u Mostaru održana je tribina za mlade „Ima li svjetla za moj mrak?“ koju je imao riječki svećenik redovnik fra Mario Berišić, što je i tema 81. emisije iz religijske kulture „Živi mostovi“ urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića. Organizator tribine je Katolička mladež hercegovačkih biskupija MI ViDiMo, a fra Mario je član Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Riječ je o svećeniku koji ima 30 tisuća pratitelja na instagramu, a svojim objavama na društvenim mrežama upravo i privlači mlade ljude.

Govorio je o depresiji i kako je dosta ljudi depresivno. Pitanje je kako utješiti te osobe. Jedno je kada su u pitanju stvarni događaji, kada je nekome iznenada netko mlad umro. Međutim, ima i onih koji bez velika razloga su anksiozni i depresivni.  Depresija ima više lica, od izgubljene osobe, ali i od usporedbe sa drugim ljudima i životima. Nadalje, može i najčešće dolazi kao tiha patnja, tihi „Trojanski konj“ koji se uvuče kao tama u tvoje srce i u tvoju dušu. Taj mrak ulazi i na kraju se upitaš što je razlog i što se dogodilo. Očito i mi u sebi imamo određene rane koje nisu zacijeljene. I preko njih, tama nas sve više obuzima.

Depresija nas tlači i maltretira, taj mrak i beznađe, i ponekada želimo žurno izaći iz nje, ali ne ide sve tako brzo. Pročitao je Psalam 88 u kojem se kaže kako i danju i noću, nema mira biblijski čovjek, i kako mu je život pakao, te da je ostao bez prijatelja, postao je nemoćnik. Kažu da nema gore boli nego kad si sam i kada su te svi ostavili, pa ponekada kušnje idu do te mjere da mislimo da nas je i Bog ostavio. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“, kako se reče i u Novom zavjetu. Ali, problem je u nama a ne u Bogu, i moramo se kroz molitvu i djela milosrđa vratiti iz te tmine na svjetlo života. Smisao ili svrha života se mora jasno postaviti u ljudskom životu.

Govorio je o snazi i vrijednosti obitelji, dosta je usporedio biblijske slike sa našim životom, brojnim izazovima i vjetrovima, ali i valovima „naše lađe“. Misli i strahovi ulaze u nas ali sve te izazove trebamo vjerom probaviti, jer Isus dolazi, dolazi „hodeći po moru“. Ne zaboravimo da su stari narodi vjerovali da je more zlo, da je ono loše i izaziva brojne brodolome. Preko svega toga dolazi Gospodin, a učenici i mi svi vjernici, smo u sumnji i depresiji. Prve rečenice Uskrslog Isusa su bile: „Mir vama“, „Ne bojte se“ , „Ja sam“, „Ja sam s vama, Emanuel“.

Petar kreće prema Isusu, kada spazi vjetar, poplaši se i stade tonuti, jer je posumnjao, to je ta slika kada smo mi u depresiji, bojimo se i pođemo tonuti. Ispod je more, koje te želi progutati, a jedino nas Gospodin može spasiti i pruža nam ruku, zna da smo slabi i da padamo, ali do nas je kako ćemo odgovoriti na tu pruženu ruku.