Ne postoji propisano krivično djelo „državni udar“. Radi se više o narodnom terminu koji nema pravo uporište u našemu sustavu. Nedostojno je jednoga ministra da koristi kolokvijalne, ali neustavne termine – rekao je Grubeša.
– BiH potresa kriza ilegalnih migranata. Vijeće ministara BiH je o tomu raspravljao na zadnjoj sjednici. Da li su donesene ikakve odluke kojima je jasno rečeno na koje lokacije će se smještati migranti?
Vjerujte da sam i sam bio iznenađen potezom ministra Dragana Mektića, kako kada je pokušao autobusima prebaciti migrante u HNŽ tako i kad je postupanje ovlaštenih službenika HNŽ okarakterizirao kao „državni udar“. Vijeće ministara BiH nije i ne može odlučivati gdje će migranti i azilanti biti smješteni. Ministar Mektić je Vijeću ministara BiH prezentirao Informaciju s prijedlogom mjera koje se trebaju hitno poduzeti s fokusom na nezakonite migrante i propusnost granice, prije svega sa istočnim susjedima Bosne i Hercegovine. Tim prijedlogom mjera je predložen način nadilaženja trenutnih problema. To je razmatrano na sjednici Vijeća ministara BiH i zaključeno je da taj Akcioni plan koji je dostavio ministar može biti dalje razmatran na nadležnom tijelu kao nacrt. Znači, o donošenju odluka po toj točki nije bilo govora.
– Kako komentirate Mektićeve poteze koji su uslijedili nakon blokade ulaska autobusima s migrantima u HNŽ koje je on nazvao državnim udarom?
Trebam li ponovo naglašavati da ne postoji propisano kazneno djelo „državni udar“? Radi se više o narodnom terminu koji nema pravno uporište u našem sustavu. Ne treba ni da govorim da se čak ni prema uvriježenom shvaćanju ovog kolokvijalnog termina on ne može primijeniti na zakonito postupanje ovlaštenih službenika HNŽ. Nedostojno je jednog ministra da u ovakvoj situaciji koristi kolokvijalne ali neustavne termine kojima karakterizira postupanje ustavnih struktura HNŽ. To se posebno odnosi na državnog ministra koji je u konkretnoj situaciji trebao iskoristiti svoj koordinirajući status i ovu, iako neodobrenu, akciju izvesti na puno prihvatljiviji način. Ministar Mektić, kao niti bilo koji ministar u BiH ne bi smio pozivati Tužiteljsvo BiH da radi svoj posao i prijetiti zakonitim organima županija, već se ponašati kao diplomata i probleme rješavati politički korektno.
– Još nisu usvojene izmjene Zakona o kaznenom postupku. Vi ste imali svoj prijedlog koji nije nikada ni razmatran na Vijeću ministara BiH. Kako to komentarate?
Neozbiljno je da Vijeća ministara BiH da ni ne razmatra Nacrt Zakona koji predlaže Ministarstvo pravde BiH kao ovlašteni predlagatelj. Ja sam da argumentirano razgovaramo o prednostima i eventualnim nedostacima mog Nacrta ali nisam za guranje propisan na „mišiće“ i ignoriranje ovlaštenih institucija kada to nekome odgovara. Nacrt koji sam ja spreman braniti produkt je radne skupine sastavljane od stručnjaka institucija svih razina vlasti u BiH, ali izgleda da institucije vlasti svih razina BiH za neke nisu dovoljno stručne pa su tražili „druge stručnjake“ s prihvatljivim mišljenjem, očigledno.
– Šta će se dogoditi ako Ustavni sud stavi izvan snage odredbe postojećeg zakona koje je proglasio neustavnima?
Istražna tijela će morati koristit druge vidove dokazivanja, što će biti teško za pronevjeru i prevaru u službi, ali to je svakako SDA iz svog Prijedloga Zakona izbacila.
– Vijeće ministara BiH je usvojio je i izmjene zakona o Obavještajnmo-sigurnosnoj agenciji (OSI) koje je uputio Parlamentu BiH na usvajanje. Tim prijedlogom se propisuje da posebne istražne radnje mogu trajati 48 plus 48 mjeseci. Da li je po Vašoj ocjeni to valjan prijedlog i da li se ovim prijedlogom na koji ste i Vi imali primjedbe zaista provodi odluka Ustavnog suda?
Korištenje ovih mjera zahtjeva resurse i usmjeravanje pozornosti određenog broja osoblja koje nije neograničeno. Korištenje mjera kroz period od 8 godina protiv istih osoba ne može biti učinkovito i ekonomično, a posebno ne može koristiti za zaštitu građana u borbi protiv najtežih oblika kriminaliteta. Osobu koja svojim ponašanjem kroz razdoblje od 4 godine maksimalno, ne pokaže kriminalne radnje koje zahtijevaju da se njezinim ponašanjem bave druge institucije i pravosuđe, nije opravdano pratiti još 4 godine. Cijenim da je s operativne strane, sasvim dovoljno 2 godine i izuzetno još 2 godine da se posebne istražne radnje vrše od strane OSE prema jednoj osobi ili skupini osoba. Ako se, protekom tog roka, ne nađe dokaz da se njima treba baviti pravosuđe, resursi i osoblje se trebaju baviti drugim prijetnjama.
Nadalje, ako uzmemo u obzir odluku Ustavnog suda u smislu odredbi Zakona o kaznenom postupku, jasno je da je intencija bila da se razgraniči trajanje svake od mjera prema vrsti kaznenog djela što je ovdje u potpunosti izostavljeno.