U pedeset drugoj emisiji iz religijske kulture „Živi mostovi“, autora i voditelja mr. sc. Zorana Zekića, govorimo kako motivirati sam sebe ali i „svog“ sina ili kćerku, kao roditelj ili kao odgajatelje, nastavnik ili profesor u Gradu Mostaru, Hercegovini i Bosni i Hercegovini, sigurno je jedan od velikih izazova za sve roditelje, prosvjetne djelatnike ali i profesore na fakultetima. Zašto?! Vrlo jednostavno, zato što naša diploma i neki završetak obrazovnog razdoblja i stečena svjedodžba, ili diploma, ne jamči nikakav posao u BiH. Primjerice, polaznik u Njemačkoj zna kada završi određeno stručno usavršavanje koliku će imati veću plaću, ili kada završi samu srednju školu, zna koju će imati satnicu i plaću. Kod nas, nažalost možeš završiti sve s odličnim, ili imati najviše ETC bodova, ali ti to ne jamči nikakve bodove tijekom zaposlenja ili na nekom natječaju na kojem će se prijaviti za bolje, ili bilo kakvo, radno mjesto. Tu je ključ problema, sam ishod, kako učenja tako i svjedodžbe ili diplome.

Ipak, ne možemo samo tako pesimistično gledati na obrazovni proces, i kroz ova promišljanja ću pokušati odgovoriti na ovu zahtjevnu temu kako se motivirati i kako mlade motivirati. Od roditelja, nastavnika ili profesora se očekuje da prenese iskustvo i sadržaj na mlade. Kako bi bio vjerodostojan i kod mladih izgradio povjerenje, treba to i živjeti a ne samo teorijski obrazlagati. Grčki filozof Sokrat koji je živio u 4 st. pr. Kr., govorio je kako su mladi neodgojeni i neposlušni, kako se ne dižu kada u prostoriju uđe tko stariji, drsko odgovaraju roditeljima, pričaju umjesto da rade, i jednostavno su nevaljali. To je rečeno prije skoro dvije i pol tisuće godina, a isto je i dan danas.

Znamo da je suvremeni čovjek opterećen različitim sadržajima, i u toj velikoj ponudi kako naći svoje „mjesto pod suncem“. Sve se preispituje i kritizira, zadire se drugim znanstvenim i neznanstvenim metodama u duhovni svijet, ali i duhovnim ili moralnim devijacijama se zadire u religiju i samu vjeru. Sposoban čovjek mora se boriti na više „frontova“ od onoga na području odgoja i obrazovanja, do komunikacije, animiranja i programiranja, umijeće je višestruko djelovanje koje obuhvaća sve od poznavanja suvremenih medija do vježbanja i odnosa u obitelji i društvu.

Motivacija znači: motiv, potreba, volja, zanimanje, svjedočanstvo ili vrednota. Najprije motivacija dolazi od fiziološke potrebe (hrana, odjeća, krov nad glavom…) potreba za sigurnošću (stabilnost, plaća…), potrebe za ljubavlju i pripadanjem, potreba za poštovanjem (poštovanje drugih, poštovanje od drugih), samoostvarenjem. Pored svih ovih motiva, kao ljudi religije i vjere, trebamo imati i nadnaravne motive koji ne isključuje prethodne, ali uključuju spasenje.

Svaki roditelj, nastavnik ili profesor treba imati neke kvalitete kao što su:
samokontrola u smislu da ne dopustimo da se isprovociramo, da izgubimo mjeru i razum, da nas obuzmu emocije, i tako zasjeni razum. Optimizam je isto važan jer treba nastojati pronaći pozitivne primjere i gledati vedrije jer je jako puno sivila i zla, ljubomore i zavisti te korupcije. Psihička stabilnost je danas nužna više nego prije su ljudi nestrpljivi i nemaju mjere i poštovanja. Nedostaje nam i sposobnost slušanja i malo tko danas zna slušati, svi mi nešto svoje pričamo i misli, kao da nas se u razgovoru nikako ne dotiču, kao da vodimo monolog pred zrcalom svoga lika, a trebamo druge poslušati. Možda je dobra metoda staviti ruku na usta, i ne upadati u riječ, poslušati sugovornika pa onda reći svoje mišljenje ali nikako ga ne osuđivati.

Nedostaje nam i razgovora jer u dijalogu a ne monologu, s „toplim“ riječima potpore i afirmacije, ohrabrenje i poticaj a ne kritizerstva, se može dosta toga postići. Dosta smo opterećeni zbog tjelesne prenaglašenosti, kako izgledamo, kakva mije frizura, nokti, roba, itd., Možda su ovo i teške riječi ali dekadenca je i uljudnosti. To je nešto što se uči u obitelji, pa kasnije u školi i fakultetima ali i na ulici i životu. Na Zapadu pa kako mi to doživljavali, nema galame, psovke, nepoštivanja kućnog reda i bontona, poštovanja općenito i ne komentiranje privatnih stvari, izgleda, bračnog partnera ili stilova i ukusa. Nedostaje nam i smirenosti, svi smo nekako nestrpljivi. Kažu u Danskoj ljudi čitaju knjigu dok čekaju u redu ili kod liječnika, a kod nas samo što ne dođe do bitke, ponekada je potreban i zaštitar. Dosta smo zatvoreni, ostala je ona komunistička „snađi se druže“. Zašto smo tako kruti, dociramo ili su samo poštapalice „stani da ti ja kažem“, što je nepoticajno za afirmaciju vlastitog mišljenja i stava. Jako teško kažemo „oprosti“, kao da je to slabost a ne sastavni dio javne komunikacije. Dosta imamo svi raditi na svom psihosomatskom zdravlju, pa će i mladi i cijelo društvo biti bolje i perspektivnije.