Mostar – Konferencija za novinare u povodu premijere predstave „Gnijezdo“, autorski projekt Marine Petković Liker (inspirirano poezijom Marka Tomaša)
u utorak, 13. ožujka 2018. godine, u HNK Mostar, s početkom u 11 sati.
Na konferenciji će o predstavi govoriti ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja, autorica odnosno redateljica predstave Marina Petković Liker te glumci Miro Barnjak, Bojan Beribaka, Angela Bulum, Jelena Kordić Kuret, Nikolina Marić, Jadranka Popović Miljko i Ivan Skoko.
POHVALA GNIJEZDU ILI PRAVO SRASTANJE
„Biti čovjek znači biti sposoban osjećati se negdje kod kuće.“
Isaiah Berlin
Odluka da na temelju poezije Marka Tomaša krenemo u kazališnu pustolovinu nudila je bezbroj scenskih epiloga. Umjesto moguće dramatizacije jednog od njegovih sjajnih poetskih ciklusa (Agatina pisma), dogurali smo do „Gnijezda“, autorskog projekta zagrebačke redateljice Marine Petković Liker. U postupku u kojemu su glumci skupa s redateljicom kreirali likove i samu dramsku situaciju, Tomaševi su stihovi postali zahvalan materijal koji im je pomogao ne samo upotpuniti vlastiti doživljaj pjesničkog univerzuma, nego i osvijestiti zajednički misaoni i emotivni rezervoar u čijem je središtu – kuća, kao arhetipska figura potrage za pripadanjem. Tako su se dva umjetnička senzibiliteta susrela na simboličkoj razini i uspješno srasla u ovoj kazališnoj inscenaciji.
U svojoj specifičnoj ekspoziciji „Gnijezdo“ istražuje odnose glumaca s publikom te njihovo bivanje u u izvedbenom prostoru. Gledalište postaje proširena pozornica, a publika aktivnim, dragim gostom, a kasnije i svjedokom kazališnog čina. Uvodni se dobrosusjedski ugođaj postupno transformira u scenu susreta u jednoj mostarskoj obitelji s jasno definiranim likovima i okolnostima.
Ovo je komad o nesređenim odnosima između tri sestre i tri brata koji nenadano na godišnjicu majčine smrti otvaraju bolnu temu – što učiniti sa zajedničkom kućom koju je ozbiljno načeo zub vremena. Dok jedni žele promjene drugi pokušavaju argumentirano upozoriti zašto one nisu moguće. Rastrgnuti obiteljskim tajnama, nerealiziranim ljubavima, ratnim ožiljcima i viškom majčinske ljubavi, oni tek mogu proizvesti neverin u lokvi vlastite nepomičnosti, progovarajući vrlo otvoreno o (ne)mogućnosti komuniciranja i međusobnog (ne)razumijevanja.
Istodobno, to je predstava okupljena oko jedne simboličke niti – bliskosti i ljubavi među braćom i sestrama, u kojoj nema mjesta za velike dramske obrate. Možda tek za koju čašicu žuči i meda.
Iako je „Gnijezdo“ i dramaturški i motivacijski „svijeno“ na krhotinama prošlosti, ono nas očarava svojim emotivnim potencijalom i svemoćnim kazališnim prezentom, odnosno neograničenim mogućnostima identificiranja s atmosferom ili iskazima likova. Njegova specifičnost je izrađena na uporabi svih osjetila – čak i onog tako često zanemarivanog u kazalištu – osjetila mirisa. Ti mirisi naših domova koje osjetimo u gledalištu još su jedan u nizu katalizatora iskrenog sjedinjenja publike i cijelog scenskog zbivanja u kojemu smo tragajući za domom i pripadanjem, nimalo slučajno završili u sigurnom i, nadam se, dugovječnom „Gnijezdu“.
Dragan KOMADINA
AUDIO: Ivan Vukoja