Don Ivan Bosno točno zna kroz što prolaze umorni roditelji i frustrirani učitelji, jer je cijeli svoj život posvetio odgoju mladih i buntovnih dječaka, ujedno je na početku nove školske godine i tema pedeset prve emisije iz religijske kulture i društvenih pitanja „Živi mostovi“, urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića.

Don Bosno je primio stotine mladih u nepovoljnom položaju, obrazovao ih i svu svoju energiju usmjerio da od tih dječaka napravi časne ljude, koji će služiti većem dobru društva. Kako je njegova zajednica rasla, trebali su mu novi ljudi i pomoć drugih odgajatelja. Zato je on formirao nove učitelje. U svojim pismima i piše o „preventivnom sustavu“ odgoja koji nastoji natjerati učenike da budu poslušni i to ne iz straha ili prisile, nego iz uvjerenja. U tom smislu svaka sila mora biti isključen, a umjesto nje milosrđe mora biti glavni pokretač djelovanja.

Imamo sedam savjeta don Ivana Bosca za učitelje, kako odgajati i poučavati, i mogu pomoći i danas umornim roditeljima i frustriranim učiteljima, kako djecu i mlade usmjerili na put kreposti.

1. Kazna bi trebala biti posljednja mjera, to je zadnje utočište. Naravno, da je svakome lakše izreći neku kaznu, posebice kada odgajatelj izgubi strpljenje nego se kontrolirati. Lakše je prijetiti nego li nagovarati. I zbog našeg ljudskog ponosa, lakše je kazniti one koji se opiru nego ih podnositi i to s ljubaznošću. I sv. Pava se često žalio u svojim poslanicama, kako su se obraćenici na kršćanstvo olako vratili svojim uvriježenim navikama od prijašnjeg poganskog života. Ipak, sve je podnosio sa strpljivošću.
2. Odgajatelj mora težiti tome da ga njegovi učenici vole, ako želji dobiti njihovo poštovanje. Svaki pedagog mora se voljeti ako želi da ga se boje ili bolje kazano oponašaju a ne degradiraju. Može postići ovaj veliki cilj samo ako svojim riječima, i još više svojim djelima, jasno stave do znanja da su njegove brige usmjerene prema tjelesnom i duhovnom dobru i odgoju tog učenika.
3. Osim u rijetkim slučajevima, kazne ne treba davati javno nego nasamo i odvojeno od drugih. Nitko ne voli javnu kritiku i moraliziranje, nego treba očinski ili majčinski, i sa strpljenjem, ispravljati loše postupke. Nasamo, odvojeno od drugih, „u četiri oka“, osim u slučaju sprječavanja velikih i ozbiljnih skandala kada su dopustive javne ispravke ili kazne.
4. Udaranje i fizičko kažnjavanje nikako ne činiti. Te mjere su iz prošlosti kada se učenike čupalo za uši i kosu, postavljalo da kleče na kukuruzu ili stavljalo u neki drugi bolni položaj. To je zakonom danas i zabranjeno, ali i jako iritira učenike i srozava ugled odgajatelja.
5. Učenici moraju biti upoznati sa zakonima stege, nagrade i kazne. Za to je dužan sam odgajatelj, od roditelja do učitelja, nastavnika ili profesora. To je važno da nitko sutra ne može kazati ili se opravdavati da nije znao što je zabranjeno. Točnije, djeca i mladi trebaju granice, i oni to prihvaćaju jer nitko se ne osjeća sigurno ako „leti“ naslijepo, i boji se da se sruši.
6. Odgajatelj treba biti precizan kada su u pitanju dužnosti, čvrst u traženju dobra, hrabar u sprječavanju zla i uvijek blag i razborit. Jedini pravi i istinski uspjeh dolazi u strpljivosti. Nestrpljivost je nešto što gadi učenike i čini nezadovoljstvo i među najboljim učenicima. Strpljenje je jedini lijek za neposluh i neodgovorno ponašanje. Mnogi iz iskustva govore da su uložili puno truda i strpljenja ali da nikako nema pomaka, i da su razmišljali o strogim mjerama. Na kraju su otkrili da je ipak milosrđe i strpljivost, dalo više rezultata nego kazna. Nažalost, nekada nam izgleda da se puno dajemo i da nema rezultata i to nas iscrpljuje i frustrira, ali na kraju, ipak ona daje najbolje rezultate i liječi neposluh i nered.
7. Ne smijemo se ljutiti i dopustiti da ljutnja stalno potamni naše lice. Svako je u nekom trenutku nespreman i neraspoložen. Ali nestrpljenje i ljutnja moraju biti raspršeni sa lica odgajatelja, i treba da širi nadu i optimizam. Naš um i srce moraju biti u jakoj vezi i to pokazati na svom licu i kroz svoje usne i jezik. Samokontrola treba biti između razuma i emocije, ali ne na način da nemamo suosjećanja.

Učenici i mladi neće izvući nikakvu korist iz nestrpljivog roditelja, nastavnika  ili profesora. Ne zaboravimo da nas svi oni gledaju i promatraju, i na taj način uče i oponašaju. Veliko je to zvanje biti roditelj, i učitelj ili poučavatelj, a sv. don Ivan Bosco nakon dugogodišnjeg rada s mladim, ističe strpljenje  kao iznimno važno za odgoj i obrazovanje, kao i ponavljanje u smislu da se ne umorimo ponavljati djeci i mladim što je dobro a što loše, jer u jednom trenutku imamo osjećaj kao da nas nitko ne čuje, ili da do njih to ne dopire. Ipak, čovjek se mijenja i plodovi stižu, možda za nas sporo, ili sa zakašnjenjem, ali za opće dobro i čovječanstvo, to je uvijek vrijednost i dobro.