Udruga za podršku obitelji Kairos organizirala je tribinu u dvorani ispod zvonika Franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru, predavanje na temu „Što muči našu djecu?“, i to nam je sadržaj pedeset pete emisije iz religijske kulture i društvenih pitanja „Živi mostovi“ koju uređuje i vodi mr. sc. Zoran Zekić.
Samu temu je obradio Mario Brkića, psihologa i edukator realitetne psihoterapije, te od nedavno i pomoćnik ravnatelja OŠ Marko Marulić u Ljubuškom, s desetogodišnjim iskustvom rada u školi. Cilj predavanja je bio da se stavi naglasak na konkretne izazove iz prakse, probleme s kojima se djeca i roditelji susreću, s posebnim naglaskom na vršnjačke odnose u virtualnom svijetu. Predavanje je namijenjeno za roditelje djece osnovnoškolskog uzrasta i početnih razreda srednje škole te djelatnike škola.
Psiholozi danas imaju dosta posla u školi i oni uvezuju više segmenata, od stručnih procjena djece sa poteškoćama u učenju i radu, do komunikacije sa učenicima i njihovim roditeljima, nastavnicima ili djelatnicima škole. Tu je taj „čarobni“ trokutu učenik, učitelj i roditelj. Danas je dosta poteškoća oko emocionalnih segmenata razvoja djece i mladih. Smatra se da je osnovna škola preslika društva i ona je odraz stanja u nekoj sredini ili mjestu.
Djeca i nitko od nas nije birao gdje će se roditi i kakve će roditelje dobiti. Djeca i mladi nekada imaju jako puno tereta, i najljepše je pomoći djetetu, skinuti nekoliko kamenčića s njegovih leđa, pomoći mu oko nekih strahova, anksioznosti koje su izazovnije i egzistiraju u njegovoj duši. Psiholog radi sa živom materijom, dinamičan je to život a posebice pubertet kod djece, i nema nekih trajnih rješenja, ali je ipak satisfakcija da si kao psiholog dio mozaika, istaknuo je psiholog Brkić.
Obitelj igra glavnu ulogu oko odgoja djece a nakon njih škola, ulica, društvene mreže i drugi čimbenici. Današnji mladi imaju slabu empatiju i o tome treba voditi računa. Da bi se razvila empatija, potrebno je izaći iz komfor zone, upoznati se sa teškoćama života, sa djecom koja su socijalno ugrožena, posjetiti starački dom ili neke centre. Roditelj o svemu tome sa djetetom trebaju razgovarati, i to što on možda živi sa nekim normalnim stvarima, da ima topli dom, da ima hranu i pribor, treba biti spreman i poučen da nešto od sebe odvoji i da pokloni u humanitarne akcije, da odvoji neku igračku, ili da s roditeljima napravi neki paketić za ugrožene. Tu su i teme oko volontiranja i druženje, svijet se ne vrti samo oko mene, i na taj ispravan način djeca će razvijati empatiju. Jedino tako će sutra biti spremni podijeliti sendvič, ili sok, možda su mali koraci ali su važni za emotivni razvoj i empatiju te prosocijalno ponašanje.
Postoji otklon od psihologa od strane roditelja, ali se lagano taj tabu miče jer jednostavno roditelji vide da to nema veze sa psihijatrom i da je razgovor s psihologom nužan i koristan za njegovo dijete. Naravno da roditelji ne vole da ih se zove iz škole i da odmah pretpostave da je neki problem, ali to je jedini put da se uključi i roditelja jer škola nije samo obrazovna nego i odgojna institucija.
Nezaobilazno pitanje, o kojem se malo govori jeste vršnjačko nasilje na društvenim mrežama. Kako i na koji način uputiti djecu i mlade da se otvore, da ukažu na poteškoće, na sve one okolnosti u kojima se nalaze a koji nisu prirodni, i nisu poticajni. Kako možemo prepoznati da dijete trpi i podnosi školsko nasilje, sve su to pitanja o kojima itekako treba voditi računa. Najlakše je prepoznati modrice ili fizičko nasilje, ali toga je danas dosta manje a daleko više je psihičkog nasilja. Mali sukobi, iste snage su realnost i uvijek će biti malih problema i stresa ali se to rješava u grupi, na velikom odmoru ili na putu do škole ili u školi. Ono što je problem je vršnjačko nasilje na internetu i društvenim mrežama, gdje se događa daleko više nasilja. Tu stvari obično nisu crno – bijele, ima jako oštećenih osoba i potrebno je uključiti više čimbenika, od same grupe i analize poruka, voditelja tih aktivnosti, izvanškolskih aktivnosti,često su povezani i sa drugim grupama kao što su sportski klubovi, do obiteljskih veza i poznanstva, bilo u vlastitom mjestu ili selu, ili neki neriješeni konflikti od ranije, a nažalost nekada se mora uključiti i policija.
Puno je posla da se od djeteta dođe do zrelog i funkcionalnog čovjeka i za to je potrebno puno truda i rada, od roditelja koji su tu prvi i najpozvaniji do škole i društva. Roditelj si ne može dopustiti da ne zna u koji razred mu ide dijete, ili tko mu je razrednica, da ne dolazi na roditeljske sastanke, pa nadalje da ne zna s kim se druži. Mobitel je posebna priča, dok mu je dijete „samo“ u sobi, mora znati da on nije sam, nego je cijeli svijet pred njim preko mobitela. Mora ga poučiti i pratiti da na tim društvenim mrežama ima svega, a djeca često ne prepoznaju skrivene opasnosti na tim platformama.